Njoj je bilo šesnaest,a njemu sedamnaest godina.
No ipak su se voljeli,mnogo voljeli.
Svijet je za njih bio caroban.
Nijedan trenutak nisu bili odvojeni.
Posjecivali su sva diska,klubove,sva zaljubljena mjesta.
Njihovi zajednicki dani su bili ispunjeni srecom.
Oni su bili sve: golub i golubica,
Sunce i kisa,brat i sestra,a ljubavnici su se zvali.
No u zadnje vrijeme on ju je izbjegavao,
govorio joj je da mora da uci.
Sve manje su se vidjali.
Ona je vjerovala njegovim rijecima,
ali su je proganjale misli,
zatim savjeti prijatelja da on ima drugu,
da ga sve cesce vidjaju sa drugom u disku.
Pogledala je slutnji u oci i otisla u disko,
a njih dvoje zajedno su se njihali na podiju.
Kad ju je vidio,prisao je i rekao:
“Draga moja,nisam ti mogao
reci da nju vec odavno volim.
Zarucili smo se.“
Kroz plac mu je odgovorila:
“Razumijem te.Srecna sam zbog vas.
Zelim vam sve najljepse u zivotu.“
Iskrala se i otisla zauvijek.
Zar da ona osvoji njenog dragog,ona
koja nije ni slicna njoj,
ona koja ga voli manje od nje.
Tu noc su prekinuli.
On je jedva cekao da vidi Svjetlanu,
svoju proslu ljubav.
Otisao je pred skolu,nije je bilo.
Trazio ju je mjesecima,
raspitivao se i saznao da je bila u bolnici
i da sada lezi kod kuce.
Nije znao sta da radi u tim teskim trenucima.
Kako,zasto?!
Vec treci put ide njenoj kuci,izasla je njena majka.
Rekao je:“Molim vas,samo da je vidim.“
Uvela ga je,a zatim zamolila da sjedne i pocela je pričati:
„Voljela te je .Sada te voli vise nego prije.
Od tuge za tobom se razbolila.
No,ja ne krivim tebe,jer vjerujem da ti nju jos uvijek volis.
Njeno se stanje pogorsalo,“nastavila je placuci njena majka,
“a tvoje ime izgovara u groznici.
Kad je pri svijesti spominje smo tebe.
Doktor je rekao da Svjetlani nama spasa,
pa smo je doveli kuci,
da ovdje provede posljednje trenutke svog zivota.
Ima LEUKEMIJU.“
Miroslav nije mogao izdrzati:“Dal to zna Svjetlana?“
„Ne“-odmahnu ona glavom-„idi sada njoj
nek provede zadnje dane sa onim koga voli.“
Usao je u sobu .
Na cistom krevetu lezala je polu –mrtva djevojka.
Jedva je prepoznao njeno lice.
Blijedo lice i oci koje su ga posmatrale
bile su mrtvacko smedje.
Vidjela ga je .
Znojavo celo i male crvene usne
razvukose se u neprimjetan osmijeh.
Nije se mogla podici,mada je zeljela.
Drzao ju je u narucju.
Napokon ,on joj progovori:“Oprosti mi,molim te .“
„Nikad te necu ostaviti.
Bicemo zauvijek zajedno.
“Saputao joj je.“Najdrazi tebi je sve oprosteno ,
jer ja tebe volim i uvijek cu te voljeti.
Vrati se Miroslave njoj,jer sa mnom je sve gotovo.“
„Ne govori gluposti draga.
Ti ces ubrzo ozdraviti.“
Ne budi dijete,ja cu uskoro umrijeti.
Sada njoj pokloni sve,a meni kad umrem barem donesi
DESET CRVENIH RUŽA!!!!!!!
Ne postoji neka odredjena rechenica koja objashnjava shta je to ljubav. Ljubav nije univerzalna,ljubav je intimna,prekrasna i sveta kad pripada samo nama...ja sam mozhda josh jedini zaludjenik na ovom svijetu,koji vjeruje u tu "PRAVU LJUBAV",koja se dogodi kada se mi najmanje nadamo,i samo jedan pogled je dovoljan da mi prepoznamo tu svoju "SRODNU DUSHU"...iako se to chini glupo i djetinjasto,ja u to vjerujem,vjerovala sam i vjerovat cu...Davno je neko rekao"...Ljubav je charolija...",e pa u charolijama i bajkama,sve je moguche,pa zato i ja vjerujem,da jednom kada najmanje bilo tko od nas bude ochekivao da che se pojaviti prava ljubav,toliko jaka,da nam pokazhe dotad nevidljive granice,toliko slaba,da nas tjera na plach..Ta ljubav ce se dogoditi,nekom prije,nekom kasnije,a nekom mozda bash u ovom trenutku..
prelijepo... 
